Odgoj je vrlo bitan u životu svakog čovjeka, bio on od strane roditelja, staratelja, tetki, baka i djedova ili samoodgoj. Odgoj nas razvija kako kročimo kroz život. Razvija našu kulturu, odnošenje prema drugim ljudima, životinjama i stvarima općenito, te ga kao takvog, smatram vrlo bitnim. U jednom prilogu na tv-u govorilo se o psihologiji djece, i o tome kako dijete do određene dobi ne razlikuje dobro od zla, niti stvarni život od onoga što gleda na televizoru, sve je to njima stvarno. Baš zato mislim da je nužan dobar odgoj djece, naročito u to doba kada je njihov mladi mozak vrlo osjetljiv te dijete oponaša i uči se, većinom preko vizualnog djela, tj što dijete vidi da drugi radi, ono ponavlja.
Osobno mislim da sam ima krajnje pravilan odgoj koji me naučio mnogočemu ispravnom u životu. Uzmemo li u obzir da mi je život krenuo napadno, te me u ranoj životnoj dobi od 6 godina počastio domovinskim ratom, zarobljeništvom oca u logoru, izbjeglištvom, te mnogim drugim nedaćama, odgoj mi je uvijek bio pun ljubavi, razumijevanja, brige, ali i autoriteta te pravednosti, tako da sam vrlo brzo naučio osjećaj poštenja, slušanja roditelja, dobrog ponašanja, skromnosti, zahvalnosti i sveopće empatije.
Svaki roditelj, bio on otac vašeg oca, vaš otac ili vi sami koji ste roditelj uvijek govori jednu stvar: „Ja želim da moja djeca imaju sve ono što ja nisam mogao imati“. No kako se vremena mijenjaju i kako ljudsko društvo napreduje, uz svu komercijalizaciju, kapitalizam, tehnološki razvoj i sveopće olakšanje života kroz razne proizvode i usluge, možda baš i nije najbolje da vaše dijete ima apsolutno sve, jer nije teško zaključit da će se, dijete kojemu stalno dajete sve na pladnju, na to i naviknuti a onda vam slijedi vaš mali osobni pakao kojeg ste si sami priredili i vaše malo zlato koje se pretvara u demona svaki put kada nešto ne može dobit ili nije po njegovom. Ulazim tako u trgovinu jednom prilikom i automatski pokrivam uši zbog zaglušujuće buke dječjeg plaća, vriske ili visokofrekventnog ridanja, nisam ni sam siguran kako to najbolje opisati. Dječačić od kojih 5-6 godina, stoji na pola trgovine, crven u licu i vrišti bez uzimanja zraka: „maaaaaaamaaa, oću kamion!“. „ali imaš već pet kamiona zlato a ovaj je jako skup, a i kupili smo jedan prošli tjedan“, pokušava ga smiriti majka kojoj je vidljivo neugodno zbog njenog malog anđelka. Očekivani rezultat je bio da je majka kupila svom zlatu kamiončić od 100kn samo da bi prestao plakat. Ja kažem, tako vam i treba gospođo. Ja sam imao komplet od 10 autića iz Mađarske i bio sam sretan ko mali pas kad dobije kost, nije mi bilo na kraj pameti mislit na nove igračke a ne vrištat da bi ih dobio još. Skromnost je vrlina. Naučeno, zapamćeno.
Svaki roditelj, bio on otac vašeg oca, vaš otac ili vi sami koji ste roditelj uvijek govori jednu stvar: „Ja želim da moja djeca imaju sve ono što ja nisam mogao imati“. No kako se vremena mijenjaju i kako ljudsko društvo napreduje, uz svu komercijalizaciju, kapitalizam, tehnološki razvoj i sveopće olakšanje života kroz razne proizvode i usluge, možda baš i nije najbolje da vaše dijete ima apsolutno sve, jer nije teško zaključit da će se, dijete kojemu stalno dajete sve na pladnju, na to i naviknuti a onda vam slijedi vaš mali osobni pakao kojeg ste si sami priredili i vaše malo zlato koje se pretvara u demona svaki put kada nešto ne može dobit ili nije po njegovom. Ulazim tako u trgovinu jednom prilikom i automatski pokrivam uši zbog zaglušujuće buke dječjeg plaća, vriske ili visokofrekventnog ridanja, nisam ni sam siguran kako to najbolje opisati. Dječačić od kojih 5-6 godina, stoji na pola trgovine, crven u licu i vrišti bez uzimanja zraka: „maaaaaaamaaa, oću kamion!“. „ali imaš već pet kamiona zlato a ovaj je jako skup, a i kupili smo jedan prošli tjedan“, pokušava ga smiriti majka kojoj je vidljivo neugodno zbog njenog malog anđelka. Očekivani rezultat je bio da je majka kupila svom zlatu kamiončić od 100kn samo da bi prestao plakat. Ja kažem, tako vam i treba gospođo. Ja sam imao komplet od 10 autića iz Mađarske i bio sam sretan ko mali pas kad dobije kost, nije mi bilo na kraj pameti mislit na nove igračke a ne vrištat da bi ih dobio još. Skromnost je vrlina. Naučeno, zapamćeno.
Naravno, opet se povlači ona dobra stara isprika: „ Ti nisi roditelj, ne možeš ti to tako pričat kad ne znaš kakva je sreća usrećit svoje dijete“. Ok, sve to stoji, ali da vas priupitam nešto: „ Kad tako volite svoje dijete, ne želi te li onda njemu sve najbolje? Tj. da bude dobar čovjek, da nauči prave vrijednosti, da bude pošten, da bude skroman? Novost – razmažena djeca baš ne razvijaju te kvalitete ako niste znali“. Ali nemam ja ništa protiv vašeg odgoja i razmaživanja svojih pomladaka, no kad porastu i desi vam se situacija da imate divnog sina od 25 godina koji si ne zna uzet jest ako mu se ne servira, ne zna pospremat za sobom nakon jela već vam ostavlja prljavi tanjur na stolu, mrvice na pultu, kruh van kutije, prljave gaće po svojoj sobi, mokre ručnike po podu kupaonice, ne želi radit, ne želi pomoć oko kuće je l' on to ne zna, ne želi radit po kući je l' on to ne zna, ne želi baš ništa za nikoga učinit je l' je to njemu gnjavaža ali zna da želi i mora imati sve novo i sve što on želi bez obzira na cijenu ili posljedice po vašu financijsku stabilnost, da bi bio netko i nešto pred ljudima koji se čude koliko razmažen, umišljen i prepotentan može biti, a vas izluđuje svojim prohtjevima bez imalo pokazivanja empatije prema vama ili vašim obvezama, e tada promislite o propuštenoj prilici odgoja, ili se spasite od toga i počnite s odgojem odmah.
No comments:
Post a Comment