Savršena ljubav

      Kad smo mali, čitaju nam bajke o prekrasnim princezama, hrabrim prinčevima, divnim mjestima, čarobnim avanturama i savršenoj ljubavi, no kad malo porastemo shvatimo da su nas okrutno muljali, te da savršena ljubav opisana na 20-ak strana neke slikovnice nije ni približan opis ljubavi kakvu ćemo sresti u pravom životu. No, pomirimo se s tim da su nas nasamarili s lijepim pričicama i kako kroz život prolazimo, stvaramo svoju osobnu viziju savršene ljubavi. „Koliko teško može biti naći pravu ljubav, pitam se? Nađeš nekog tko ti se sviđa, zaljubite se i to je to, savršena ljubav do kraja života.“ – razmišlja 15 godišnji ja. „Bože kako sam bio naivan“- govorim sada, i s guštom se smijem sebi u to vrijeme.

         Zapravo i nije teško odrediti kakva bi savršena osoba za vas bila, no malo teže je baš takvu osobu naći. Mislim, možete vi naći deset takvih, ali ako vi niste ono što ta osoba traži, đaba vam novci moji sinovci. Ako znate što tražite, uz malo strpljenja, to čete i naći, jednostavan zakon privlačenja. No, čest je slučaj u modernog čovjeka da je po tom pitanju dosta neodlučan, a to mu samo izaziva još veću nesreću. Ljudi često, ponukani romantičnim filmovima, knjigama, ljubavnim sagama i sličnim smećem mijenjaju viđenja ljubavi i prave od nje nedostižno savršenstvo. Nesretni su zato što im nedostaje ljubavi, a ljubavi im nedostaje zato što nitko živ ne može ispuniti njihove zacrtane kriterije savršene ljubavi.

     Sjećam se kada sam imao otprilike dvadeset godina, bilo je to vrijeme kad mi je um bio zelen kao proljetna trava a duša zaljubljiva, naivna i pomalo glupava. Iluzije sam formirao često i moj um je vječito bio u nekom stanju nelagode i nesreće. Bio sam opsjednut idealom koji sam si nametnuo i projicirao ga na djevojku koja to uopće nije bila. Gubio sam vrijeme u patnjama koje sam sam sebi zadavao i gurao se u ljubavne jade. Napravio sam najgoru stvar koju u takvim situacija može osoba napravit. Dobrovoljno sam ostao zatočen u prošlosti. U trenutcima kada nisam znao što točno želim i trebam, okrenuo sam se prošlosti i vezao se za nedostižnu iluziju. Bila je to prava emocionalna tortura. No, kako to kod mene obično ide, to je bilo nužno da se desi, zato što ja najbolje naučim lekciju ako ju osjetima na svojoj koži, a ovu sam naučio, svladao, diplomirao i drago mi je da ju više nikad nisam ponovio. Shvatio sam da u ljubavi, prošlost treba ostati prošlost, sadašnjosti treba živjeti punim plućima a budućnost treba graditi na sadašnjosti.

     Ja osobno vjerujem u srodne duše. Vjerujem i u reinkarnaciju, i vjerujem da se u svakom životu susrećemo s potragom za svojom srodnom dušom. Svačiji put je različit i svačija potraga je drukčija. Netko nađe srodnu dušu od prve, nekom trebaju godine, a neki ju pronađu i izgube. Moj put nije bilo kratak i nije bio lagan, no ja nisam posustajao. Sjećam se svoje prve simpatije, prve ljubavi i prve djevojke kojoj sam rekao da ju volim. Sjećam se svih iskustava malih ljubavi koje su me usmjeravale prema onoj pravoj, je l' da nisam radio pogreške nikad nebih mogao dokučiti što želim, što trebam i kojim putem moram ići. Nakon svih tih godina, moja potraga je završena, no moj put tek počinje. Put dvije nesavršene osobe koje sami grade svoju savršenu ljubav.