Moderni roditelji - Bože, ako postojiš, pomozi nam!

        Ja osobno nisam roditelj. Nemam djece i time se smatra da nemam pravo na ikakve izjave o tome: „Kad budeš imao svoje djece vidjet ćeš ti kako je to, i odmah ćeš promijenit svoje mišljenje“ govori mi većina ponosnih roditelja! I ja se u potpunosti slažem s time, nemam djece, ne znam kako je to imati djecu i znam da će se, kad dođe vrijeme za to, moje mišljenje promijeniti, da ću voljet svoje dijete, bit ponosan na njega i sve te stvari. No glavna tema i moja glavna briga oko te tematike ionako nisu djeca, več njihovi roditelji.

  U današnje vrijeme, svjedočimo pojavi koju možemo nazvati, „boomom mladih i modernih roditelja“. To je sasvim uredu, nemam ništa protiv ljudi koji se u mlađim danima svog života odlučuju za taj hrabar i odvažan potez, sve je to stvar mišljenja i osobnih odluka. No zabrinjavaju me ljudi koji se odluče na taj potez a zatim se ponašaju kao da im treba podiči spomenik za to što su to napravili. Čak me ni to ne smeta toliko, takve osobe izbjegavam i nemam izrazitu želju da gubim živce na njih stoga se od njih distanciram. No jednu stvar smatram vrlo lošom, a to je da ti ljudi ne shvaćaju da su oni uzor svojoj djeci u njihovoj najmlađoj dobi!!! Kakav primjer dajete gospodo!?!?? Ne baš sjajan, zar ne!?!

U Ime ne istine, izmišljotine i svetog sranja. Amen

           U davnoj mladosti moga tijela i krajnjem zelenilu uma, bijah i ja, po vjeri roditelja, kršćanin, katolik, pravo dobro dijete koje je redovno išlo na vjeronauk, misu nedjeljom, ispovijed svakog mjeseca i čak na križare subotom! Bilo je to vrijeme kad moj um nije bio dovoljno razvijen da se zapita, što, kako i zašto sve to. Roditelji su znali najbolje, svećenstvo je imalo visok položaj u mojim očima – predstavnici Boga na zemlji.  Kao što rekoh, bilo je to jako, jaaaako davno.

U humoru je spas

             U vremenima kada život postaje sve teži, bilo to radi ekonomske krize, ratova, prenapučenosti planeta, raznih modernih boljki, mutiranih virusa, nenormalnih ljudi ili jednostavno sveopće sjebanosti uma, humor dobiva novu dimenziju i novu svrhu. Izvući ljudski rod iz govana u koje smo se uvalili.

             Suvremeni način života i svakodnevni stres polako ali sigurno ubijaju ljudski rod, pretvarajući ih u depresivne, nabuljene robove koji su toliko zaglavili u kolotečinu života da više ne znaju stati i nasmiješiti se životu i njegovim ljepotama. „Ti nisi normalan, stalno se zajebavaš i šališ, ono, kad se ti misliš uozbiljit i počet shvaćat život ozbiljno?!“ rekao mi je jednom prilikom jedan krajnje depresivan i otužan svat! Učinih korak unazad, odmičući se od njega, pogledah ga od glave do pete, te upitah: „Zašto? Da budem tako natmuren kao ti? To je ozbiljnost? Ne hvala!“

Knjigom u glavu

  Kao i većina mlađe djece i omladine, ni ja također nisam volio knjige u početcima svog životnog puta, preciznije osnovnoj školi. Uspijevao sam ja to nekako prebrodit, mukom čitati lektire i sastavljati ih, uz sav manjak koncentracije koje posjeduju mlađa djeca. Nije bilo lako, moram priznat, no, kako to biva, pogotovo u nas Balkanaca, našao sam način da zaobiđem tzv „sistem“, te se opskrbio starim bilježnicama s lektirom od seke! Veselju nije bilo kraja. Nema više čitanja, nema više muke. Lektira je bila uredno napisana, moje znanje u vezi „pročitanog“ dijela, uvijek besprijekorno, mojoj sreći i ponosu roditelja neće biti  kraja, barem sam tako mislio.

        

            Jednog lijepog dana, kada sam se vratio iz škole ponosan na svoju četvorku iz lektire

(čak sam i tada znao da ako varaš, ne varaj na najveći rezultat), dočekala me majka u kuhinji, sjedeći i smiješeći se prema meni, dok su na stolu ležale, sestrine bilježnice s lektirom i knjiga „Kroz pustinju i prašumu“. U sekundi sam problijedio, stao ukopan i drhtav, nesiguran što dalje učiniti. Ukratko, nakon posramljenosti i kajanja, kazna je bila pravedna i oštra; čitati cijelu knjigu u naredna 3 dana na glas pred majkom, tako da ona bude sigurna da ću to stvarno i učiniti... 350 stranica čistog pakla! 15-ak godina i stotine knjiga poslije, još uvijek se nasmijem na to drago sjećanje svoje mladosti. Da li je bilo ugodno? U tom trenutku ne. Da li je dalo rezultate!? Apsolutno.

Udar na glupost

            Ja sam inače mirna osoba, ne po prirodi, već po treningu. Istrenirao sam svoju psihu da se ne opterećuje svakom gluposti i da se ne nervira na svakog kretena kojeg mi život stavi na put, a budimo realni, takvih ima više nego manje. I tako ja lagano idem kroz život, pazim na svoj put, pazim da ne radim ljudima ono što ja ne bih želio da oni rade meni, imam obzira prema svima, od prijatelja, poznanika pa do stranaca. Molim, Hvala, Izvoli - učili su me u mladosti... kako prema svojima, tako i prema tuđima. 

           „Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu“ rekao je Mahatma Gandhi i ja sam se složio s time, zato što sam to smatrao ispravnim i valjanim. I tako sam se počeo mijenjati kroz godine. Svaka godina prođe, malo mudrosti dođe, život ti svašta priredi i moraš se nositi s time najbolje što možeš. Učiš iz dobrog, učiš iz lošeg. Sva ta iskustva te mijenjaju, postaješ bolja osoba. „Što je čovjek bolji, vidi više dobrog u ljudima“, kaže poslovica. Ima istine u tome, naravno, ima dobrog u ljudima, ali u današnje vrijeme kad je ljudima nametnut strah u svakom pogledu života, ljudi zaboravljaju na dobro i misle samo na svoju guzicu, što je žalosno, ne potrebno i u većini slučajeva rezultira, ne kulturom, primitivizmom, bahatošću itd.