Vrijeme kao neprijatelj

„ Vrijeme je relativan pojam, ovisi s koje strane vrata Wc-a se nalazite“ , kaže jedna duhovita izreka. I to je u potpunosti istina, jer brzina protoka vremena ovisi o percepciji pojedinca i situaciji u kojoj se nalazi, ali isto tako, neovisno o bilo kojoj osobi, vrijeme teče ravnomjerno, nižući sekundu za sekundom, minutu za minutom, sat za satom... Vrijeme nema oscilacija, ono nikoga ne čega, za nikoga ne staje, za nikoga se ne ubrzava. Ono je neprekidan niz zrnaca pijeska koje cure u konstantno rotirajućem pješčanom satu vječnosti. A ljudi? Ljudi su sasvim druga priča. Mi smo bića ograničena od prirode, kratkog roka trajanja, smrtnici kojima je dan na korištenje samo jedan malen dio vremena. I kako ga mi koristimo?

Kuda ide „divlja“ mladež?

     Davno je to bilo, kad sam ja išao u osnovnu školu. Toliko je vremena prošlo od tada, da se to sada čini kao neki drugi svijet, u kojem je bilo jednostavnije živjeti, vremena u kojem su djeca bila djeca, a odrasli odrasli i u kojem je bila jasna podjela tih dviju doba čovjekova odrastanja. U osnovnoj školi smo bili djeca, tj. bili smo ono što u to vrijeme i trebamo bit. U srednjoj školi smo se počeli smatrati odraslima, iako smo još uvijek bili djeca tek s nešto više odgovornosti i s malo boljim shvaćanjem svijeta, s podivljalim hormonima i egom u porastu. Osamnaesti rođendan - punoljetnost, pa upis na faks, svaki događaj koji je „oznaka“ odrastanja, daje neki osjećaj ponosa. Učite iz godine u godinu, skupljate iskustva, rastete kao osoba i gradite svoj zrelost, korak po korak, strpljivo. Onako kako to i treba ići. 

Savršena ljubav

      Kad smo mali, čitaju nam bajke o prekrasnim princezama, hrabrim prinčevima, divnim mjestima, čarobnim avanturama i savršenoj ljubavi, no kad malo porastemo shvatimo da su nas okrutno muljali, te da savršena ljubav opisana na 20-ak strana neke slikovnice nije ni približan opis ljubavi kakvu ćemo sresti u pravom životu. No, pomirimo se s tim da su nas nasamarili s lijepim pričicama i kako kroz život prolazimo, stvaramo svoju osobnu viziju savršene ljubavi. „Koliko teško može biti naći pravu ljubav, pitam se? Nađeš nekog tko ti se sviđa, zaljubite se i to je to, savršena ljubav do kraja života.“ – razmišlja 15 godišnji ja. „Bože kako sam bio naivan“- govorim sada, i s guštom se smijem sebi u to vrijeme.