Nezaposlenost kao stvarnost!

      Kada sam završio srednju školu za fitofarmaceuta, mogao sam dobit posao odmah u bar tri poljoprivredne apoteke, no kao i velik broj mladih ljudi, odlučio sam se na razuman potez u to vrijeme i krenu u pohod na više znanje i bolje obrazovanje te sam upisao fakultet. Fakultet je divno doba kad se snovi množe, nada u bolje sutra raste, samopouzdanje se uzdiže kako se približavate kraju studija i slikovito rečeno, već možete osjetit miris diplome u vašim rukama.

          I onda dođe taj trenutak, položite zadnji ispit, napišete i obranite diplomski rad, bacate plavu kapu u zrak sa hrpom ljudi koji su dosegli isti san, postali diplomirani inženjeri struke. Ponosa imate na pretek, samopouzdanja imate više od George Clooney-a, ideje pršte iz vas, čini vam se da će te u sljedećim danima pokoriti svijet, zavladati poslovnim vodama i oduševiti sve koji trebaju zaposlenike. Firme će se otimat za vas, mladog, nadarenog, kreativno diplomiranog inženjera. Ponosno idete na upis zvanja u radnu knjižicu, sa smiješkom na licu predajete ju ljubaznoj teti za šalterom zavoda za zapošljavanje, ponosni izlazite van zavoda i udišete svježi zrak uz misao: „ Sutra počinje ostatak mog života, škola je gotova sad samo treba pričekat kratko vrijeme za posao, a onda krećemo punim jedrima u olujno more života!“


         Naravno, kako to ide, na plovidbu tim divljim morem krećete u malom, smrdljivom gumenjaku a ne na brodu, je l' ako nemate veze, nemate ni posla. Gorka stvarnost suverene i samostalne nam Republike Hrvatske. U prvih par tjedana, psihički se još i držite. Ništa se ne dešava preko noći, strpljenje je vrlina. No tada spoznate pravu stvarnost i pakao „tržišta rada“. Jer bilo bi to još i podnošljivo da je konkurencija pravedna, pa da se možete natjecat s ostalim kandidatima na temelju svojih kvaliteta i stečenog znanja, a ne na temelju tatinog sina, mamine sestrične ili rođaka iz trećeg koljena koji baš i nije tako bistar ali striko će njega pogurat da dobije posao prije vas.

        I tako vrijeme prolazi, diploma skuplja prašinu na polici i više se uopće ne čini kao „stvar koja će mi učinit život lakšim“, prijave na biro iz mjeseca u mjesec postaju sve mučniji posao, živci se stanjuju sa svakom novom poslanom zamolbom koja će naravno proći bez odgovora, „najave“ za posao postaju sve smješnije je l' što drugo da čovjek čini kad mu s druge strane telefonske linije odgovore da je mjesto već popunjeno iako ima još 14 dana do isteka natječaja. Na razgovorima slušate stvari koje poslije prelaze u prepričavanja kao anegdote, je l' da se pričaju ozbiljnim tonom netko bi mislio da ih zajebavate. Tako sam ja već čuo svakakva moguća opravdanje da me ne zaposle, tipa: „Pre kreativni ste za našu firmu“ – oprostite, nije li u cilju da osoba bude kreativna, bez obzira na kakav posao radila?! „ Mi mislimo da vi ne bi bili sretni u našoj firmi i s ovim poslom“ – oprostite, ja se predstavljam vama kao kandidat na temelju svojih znanja i vještina, ako sam od 40 ljudi najbolje riješio sve testove, što vas briga moja sreća – usput rečeno, ne bi bio sretan, bio bi presretan da dobijem taj posao! „ Nemamo trenutno mjesto za vas da odradite pripravnički staž, da li ste u nekoj stranci možda....?! Nisam stranački opredijeljen! Aha, kao što sam rekao, nemamo mjesta za vas!“ i tako dalje, od glupih, jako glupih do diplomatski prihvatljivih načina da ti kažu ODJEBI! Sve sam ja to čuo.

       Na jednom razgovoru za posao, pričao sam sa psihologinjom iz Zagreba koja mi je rekla: „Vi ste snalažljivi, kreativni, uporni i snaći ćete se u bilo kojem poslu, dobro čete ga radit, samo trebate naći nekog tko će vas pravilno usmjerit.“ Zahvalio sam joj i otišao s tog razgovora uzdignute glave. Naravno, mjesto je popunjeno nekim adekvatnijim, ali mene to ne dira. Kako kaže izreka: „kad nešto stvarno želiš, cijeli svemir će se urotiti da ti to i ostvari“. Za sad sam ostavio sa strane mahnito, bez uspješne jurenje za poslom, prijavio se na IT edukaciju na koju sam primljen i na kojoj sam naišao na nevjerojatne, mlade, ne zaposlene, kreativne ljude koji dijele istu sudbinu kao i ja.

       Jedna stvar je jasna kao dan; „na mladima svijet ostaje“, a svim starkeljama koje sjede u izvršnim odborima firmi i ne vide priliku u mladim ljudima mogu reći samo jedno: „naše vrijeme dolazi, mi ćemo se za njega izboriti, a vama će bit žao što ste propustili priliku zaposliti nas“, jer ja pouzdano znam da bi te mlade ljude u svakom slučaju volio imat na svojoj strani a nikako protiv sebe!