Davno je to bilo, kad sam ja išao u osnovnu školu. Toliko je vremena prošlo od tada, da se to sada čini kao neki drugi svijet, u kojem je bilo jednostavnije živjeti, vremena u kojem su djeca bila djeca, a odrasli odrasli i u kojem je bila jasna podjela tih dviju doba čovjekova odrastanja. U osnovnoj školi smo bili djeca, tj. bili smo ono što u to vrijeme i trebamo bit. U srednjoj školi smo se počeli smatrati odraslima, iako smo još uvijek bili djeca tek s nešto više odgovornosti i s malo boljim shvaćanjem svijeta, s podivljalim hormonima i egom u porastu. Osamnaesti rođendan - punoljetnost, pa upis na faks, svaki događaj koji je „oznaka“ odrastanja, daje neki osjećaj ponosa. Učite iz godine u godinu, skupljate iskustva, rastete kao osoba i gradite svoj zrelost, korak po korak, strpljivo. Onako kako to i treba ići.
Druga su to vremena bila, druge generacije, drukčiji ustroj odrastanja i sve u svemu jedan dalek i sad već zaboravljen svijet. Sjećam se osnovne škole; učitelji su bili autoritet, visoko školovani ljudi kojih smo se bojali kao vragova, mobitel je bio luksuz koji su imali tek rijetki odrasli ljudi, odmori su služili za trčanje do najbliže trgovine po langošicu i jogurt, a ljubav, seks i opterećenost materijalnim stvarima bila su daleka budućnost. Srednja škola bila je sasvim nov svijet. Profesori su bili stručni ljudi s visokim kriterijima prema znanju, koji su još uvijek plijenili određen stupanj poštovanja svojih učenika, glavni način dopisivanja je bio papirić ispod klupe, a dosadne školske sate smo kratili crtajući gluposti na zadnjoj strani bilježnice. To je bilo vrijeme prvih ljubavi, prvih pijanstava i blagi uvod u stvarni svijet odraslih.
No došla su neka nova vremena i neki novi klinci. Vrijednosti s kojima smo mi odrasli više nisu aktualne. Današnji klinci, pod utjecajem tehnološkog razvitka, komercijalizma, konstantne izloženosti sadržajima prepunih nasilja i seksa, preskaču dijelove svojeg djetinjstva jer nije cool biti dijete. Tako danas vjerojatno svaki srednjoškolac i 80-90% osnovnoškolaca imaju mobitel, računalo ili neku drugu sličnu tehnološku igračku. Igranje i zabava se sve više premještaju u virtualni svijet. Igrice, filmovi, internet, društvene mreže sve više zaokupljaju djecu i tupe im svijest glupim sadržajima. Smatram da u takvom okruženju dijeten ne može pravilno i normalno odrasti, a sve češće dobivam potvrdu toga u novinama i vijestima. Nasilje maloljetnika jednih prema dugima koje završavaju stravičnim ozljedama, pa čak i smrtnim slučajevima, curice iz osnovne škole koje seksualno zadovoljavaju dečke radi bonova za mobitele, sve češća virtualna maltretiranja i napastovanja svojih vršnjaka putem interneta i mobitela, neposlušnost prema roditeljima, ignoriranje i nepoštovanje učitelja i profesora, bahatost, arogantnost i opće nepoštivanje svega i svakoga, tek su neke od obilježja današnje mladeži, našeg ponosa i naše budućnosti.
Priča mi tako prijatelj dok sjedimo na kavi: „ Zamisli, bio sam u svatovima, i negdje oko ponoći idem ja do wc-a i u hodniku do tamo u mene se zabije klinac koji se naganjao s prijateljima, neki možda 4-5 razred osnovne škole. Ja im lijepo kažem da paze kud trče da se mogu zabit u nekog starijeg, na što me klinac gurne i kaže mi: „Što ti meni sereš, ajde malo van da te prebijemo.“ Shvaćaš, ja imam 31 godinu, ali njih je bilo 5-6, i čim je ovaj mali to rekao svi su se nabrijali koda im nije prvi put da tuku nekog 20 godina starijeg od sebe, onako čoporativno, pa si sve razmišljam ako me sruše ubit će boga u meni, a i koda bi ja mogao lupit dijete. Ne možeš vjerovat koji bezobrazluk, a još su prokleta djeca! Pa mi nikad nismo bili takvi..“ slušam ga kako kuka i sam se zgražam na ponašanje današnje djece.
Tko je kriv za to? Da li se treba okrivljavati roditelje zbog pomanjka discipline i zato što svojim malim anđelčićima daju sve što požele dok im se to ne osveti i ugrize ih za guzicu!? Da li krivit nasilne crtiće, serije, filmove, video-igre, igračke i ostalo komercijalno smeće kojim se šopaju klinci. Da li je problem u tom što u današnje vrijeme ima sve manje pravih idola i većina pravih vrijednosti su opako iskrivljene?! Iskreno, teško je sa sigurnošću reći, ali iz osobnog iskustva i na primjeru cijele naše generacije mogu zaključit da je odgoj jedan od ključnih stavki u odrastanju. U naše vrijeme odgoj je bio pravi, ako zajebeš dobiješ po guzici, ako usereš gadno kažnjen si izlazaka, igranja, tv-a, ako dobiješ jedan u školi učiš dok ne ispraviš, ooo itekako učiš. U današnje vrijeme, odgoj se svodi na: knjige za pomoći u odgoju, serije za pomoć u odgoju, nepregledna količina materije na internetu kako odgajati svoje malo zlato, savjeti kako dijete treba štiti od ovog i onog, kako ga treba držati pod staklenim zvonom i pazit na njega, jer oni su tako nježni i osjetljivi, i bilo koje loše iskustvo ili doživljaj bi mogao ostavit emocionalni ožiljak na njemu, stoga se na njega ne smije vikat, svaki put kad plaće se mora skakat oko njega, ni slučajno ga se ne smije tući, kad dobije loše ocijene u školi krivi su profesori a ne on, itd itd.. Činjenica je, današnji roditelj postaju sve mekši a njihovi mali anđelčići sve divljiji.
No comments:
Post a Comment