Nacionalizam je inače uvijek škakljiva tema, pogotovo kod nas na Balkanu, di smo u neka davna vremena svi bili braća, uživajući u bratstvu i jedinstvu naših naroda, dok se povijest nije ponovila, i kao i svuda u svijetu pokazala zube rate, te još jednom, kao i tisuće puta prije toga, nepovratno razorila ljudsku zajednicu. Što je tu je. Rat se desio, jedna republika se raspala, nove su nastale. Iz pepela razaranja su se polako počele dizati samostalne nacije, ponovo gradeći ono što je mržnja uništila.
I tako, 20 godina poslije rata, imamo nezavisne države, sve nastale raspadom stare republike. Nove države, koje čeznu za Europom i unijom, koje su moderne i multikulturalne, koje su se toliko promijenile od starog režima, sada samo bolji, obrazovaniji, obzirniji prema dugima, s manje predrasuda, prošlost se zaboravlja i okrećemo se budućnosti. Uvjeravam se da je tako, stvarno u to želim vjerovati, ali onda me svako malo iznenadi novi ispad ponosnih Hrvatina. Jer ne možeš biti pravi hrvat ako ne poštuješ neke običaje za veličanje naše divne domovine. Zato ako želiš biti pravi i istinski hrvat, vjeruj u Boga, je l' nije bez veze izreka „Bog i Hrvati“, budi uvijek na raspolaganju svojoj domovini, bezobzirno kakav glup razlog bio, je l' smo uvijek „za dom spremni“, pokazuj da voliš sve strance koji dođu u našu zemlju, ali stalno seri po Slovencima, Bosancima, Srbima, poljacima, Česima, nijemcima i potajno ih mrzi, je l' si prema njima ljubazan zapravo samo radi para. I naravno, stavka bez koje ne možemo i po kojoj smo, nažalost, prepoznatljivi po cijelom svijetu, kad Hrvatska igra utakmicu, navijaj nacionalno, vrijeđaj suparnika, izvikuj parole, bile one prikladne ili ne, pjevaj ratne pjesme, ponižavaj, razbijaj, lomi. Za hrvatsku sve, je l' smo ponosni što smo hrvati.
George Carlin kaže: „ Nikad nisam shvaćao nacionalni ponos, i nikad nisam shvaćao etnički ponos, zato što ja mislim da bi ponos trebao biti rezerviran za nešto što si sam postigao ili stvorio sam, a ne za nešto što se desilo nesrećom rođenja. Biti određene nacionalnosti nije vještina , već prokleta genetička nesreća.“ Uistinu, po čemu je toliko posebno i ponosa vrijedno biti bilo koje nacionalnosti? Ruku na srce, po ničemu.
Većina ljudi ne shvaća da nije bitno koje ste nacionalnosti, vjere ili rase, nije bitno da li ste navijač ovog ili onog kluba, ili član lijeve ili desne stranke. U prvom redu, prije svega ostalog što nas razdvaja i klasificira, mi smo ljudi. Ono što vas čini velikim čovjekom je to da uspijete zaobići društvene barijere netolerancije i predrasuda te smatrate i tretirate svaku osobu na koju ikad naiđete i budete imali doticaja s njom, sebi ravnom. Ako se ne možete ponašati kao čovjek prije svega, sve da ste dio najveće nacije na svijetu, nemate baš na što biti ponosni.
No, ima još jedna stvar koja me posebno živcira kada je riječ o nacionalizmu, a to je današnja mladež koja veliča neka prošla vremena. Svatko ima drukčiji ukus, naravno, svatko ima pravo na svoje ideale, sve to stoji, ali padne mi mrak na oči kada vidim 15 godišnjeg pijanog derana, koji se za vrijeme rata još mučko kod tate u jajima, kako okićen ustaškim simbolima, zagrnjen u hrvatsku zastavu proziva sebe ustašom i pravim Hrvatom. Ja sam imao 6 godina kada je rat počeo, sjećam se sklanjanja u podrume i sirena, sjećam se detonacija bombi dok smo se skrivali pod stolom u podrumu, sjećam se kad sam prije odlaska u prognaništvo ljubio zidove kuće je l' sam mislio da ju više nikad neću vidjet u životu i sjećam se dana kada su zvali iz Zagreba da je tata zatočen u srpskom logoru. Ja sam rođen prije rata, proživio sam rat i ni u jednom trenutku nisam osjetio potrebu zvati se ustašom ili veličat neke dave ideologije. Poslijeratne generacije to ne shvaćaju zato što to nisu doživjele, no ono što je stvarno bilo bitno u ratu je bilo to da na kraju dana ostanete živi vi i vaši najmiliji, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili boju kože.
George Carlin kaže: „ Nikad nisam shvaćao nacionalni ponos, i nikad nisam shvaćao etnički ponos, zato što ja mislim da bi ponos trebao biti rezerviran za nešto što si sam postigao ili stvorio sam, a ne za nešto što se desilo nesrećom rođenja. Biti određene nacionalnosti nije vještina , već prokleta genetička nesreća.“ Uistinu, po čemu je toliko posebno i ponosa vrijedno biti bilo koje nacionalnosti? Ruku na srce, po ničemu.
Većina ljudi ne shvaća da nije bitno koje ste nacionalnosti, vjere ili rase, nije bitno da li ste navijač ovog ili onog kluba, ili član lijeve ili desne stranke. U prvom redu, prije svega ostalog što nas razdvaja i klasificira, mi smo ljudi. Ono što vas čini velikim čovjekom je to da uspijete zaobići društvene barijere netolerancije i predrasuda te smatrate i tretirate svaku osobu na koju ikad naiđete i budete imali doticaja s njom, sebi ravnom. Ako se ne možete ponašati kao čovjek prije svega, sve da ste dio najveće nacije na svijetu, nemate baš na što biti ponosni.
No, ima još jedna stvar koja me posebno živcira kada je riječ o nacionalizmu, a to je današnja mladež koja veliča neka prošla vremena. Svatko ima drukčiji ukus, naravno, svatko ima pravo na svoje ideale, sve to stoji, ali padne mi mrak na oči kada vidim 15 godišnjeg pijanog derana, koji se za vrijeme rata još mučko kod tate u jajima, kako okićen ustaškim simbolima, zagrnjen u hrvatsku zastavu proziva sebe ustašom i pravim Hrvatom. Ja sam imao 6 godina kada je rat počeo, sjećam se sklanjanja u podrume i sirena, sjećam se detonacija bombi dok smo se skrivali pod stolom u podrumu, sjećam se kad sam prije odlaska u prognaništvo ljubio zidove kuće je l' sam mislio da ju više nikad neću vidjet u životu i sjećam se dana kada su zvali iz Zagreba da je tata zatočen u srpskom logoru. Ja sam rođen prije rata, proživio sam rat i ni u jednom trenutku nisam osjetio potrebu zvati se ustašom ili veličat neke dave ideologije. Poslijeratne generacije to ne shvaćaju zato što to nisu doživjele, no ono što je stvarno bilo bitno u ratu je bilo to da na kraju dana ostanete živi vi i vaši najmiliji, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili boju kože.
I za kraj još jedna iskrena želja za sve nacionaliste: dao Bog u kojeg vjerujete da vam ljubav vašeg života bude iz nacije koju najviše mrzite. Ako vam ljubav ne otvori oči, ništa neće.
No comments:
Post a Comment